[ruii022]

Sjećam se tog razdoblja kao da je bilo jučer, iako je prošlo već nekoliko godina. Bio sam na dnu, onako kako to samo život zna složiti — sve se raspadalo istovremeno. Posao je visio o koncu, veza je pukla kao stara gumica, a stan u kojem sam živio odjednom je postao prevelik i preglasan. Sjedio bih navečer za kuhinjskim stolom, gledao u prazan tanjur i slušao tišinu koja je bila toliko gusta da se mogla rezati nožem. U tim trenucima, kad bi me tjeskoba pritisnula kao poklopac na loncu, tražio sam bilo kakav izlaz. I tako sam jednog četvrtka, potpuno slučajno, dok sam prelistavao vijesti na mobitelu, naletio na oglas koji je obećavao bijeg od svakodnevice. Nisam ni trepnuo — samo sam kliknuo. Tako je počelo moje upoznavanje s vavada casino bonus, iako tada nisam imao pojma što me čeka.

Prvih nekoliko dana bilo je gotovo smiješno. Nisam znao što radim. Kliktao sam po slotovima kao da tražim izgubljene ključeve — nasumično, bez plana, s nadom da će se nešto dogoditi samo od sebe. I naravno, nije se dogodilo ništa osim što mi je saldo polako kopnio. Sjećam se jedne večeri kad sam izgubio zadnjih deset eura na onoj igri sa začaranim šumama i vilenjacima. Gledao sam u ekran i osjećao se kao potpuni idiot. Pomislio sam: « Pa ti si, čovječe, stvarno dotaknuo dno. Bacaš novac na virtualne kolutove dok ti stvarni život prolazi pored tebe. » Ugasio sam laptop, otišao u kuhinju i popio čašu vode. Bila je to hladna, gorka spoznaja. Ali nisam odustao — ne zbog novca, nego zbog onog osjećaja koji sam tražio. Onog kratkog trenutka kad ne misliš ni na što.

Onda je došao petak. Sjeo sam ponovno, ali ovaj put s drugačijim pristupom. Rekao sam si: « Gledaj, ako već bježiš od stvarnosti, bježi barem pametno. » Počeo sam čitati o igrama, o bonusima, o tome kako funkcioniraju različiti sustavi. Nije to bila neka duboka analiza — više kao kad listaš jelovnik i biraš nešto što zvuči zanimljivo. Igrao sam polako, s malim ulozima, više iz znatiželje nego iz nade. I dogodilo se nešto neobično. Počeo sam se smijati. Stvarno, naglas, sam u sobi. Jedan od onih sitnih, glupih smiješaka kad dobiješ neku bezveznu kombinaciju koja ti vrati ulog. Nije to bila sreća zbog novca — bila je to sreća zbog toga što sam na trenutak zaboravio da mi je život u kaosu. Sjetio sam se tog vavada casino bonus i pomislio kako je smiješno da me nešto tako virtualno i nestvarno uspijeva nasmijati.

Tijekom sljedećih tjedana razvio sam neku vrstu rutine. Ne svaki dan — ne želim to prikazati kao nešto što je postalo opsesija. Ali dva-tri puta tjedno, navečer, kad bi me uhvatila ona poznata praznina, sjeo bih za laptop. Ponekad bih igrao dvadeset minuta, ponekad sat vremena. Bilo je večeri kad bih izgubio sve što sam uplatio u roku od pet minuta i samo bih zatvorio ekran i otišao spavati. Bilo je i onih kad bih dobio nešto sitno i osjećao se kao da sam osvojio na lutriji. Jednom sam čak osvojio nešto veće — neću lagati, bio je to troznamenkasti iznos, ništa spektakularno, ali dovoljno da tu večer naručim hranu iz svog omiljenog kineskog restorana i pojedem je uz film. Sjeo sam na kauč, otvorio kutiju s rezancima i smijao se sam sebi. « Pa ti si, čovječe, pobjednik, » rekao sam naglas. Bilo je to smiješno i tužno u isto vrijeme, ali više smiješno.

Ono što me iznenadilo jest koliko me to iskustvo naučilo o sebi. Shvatio sam da ne bježim od života zbog igara — igre su bile samo način da uhvatim predah. Kad bih igrao, mozak bi mi se isključio na nekoliko minuta. Nije bilo prostora za brigu o poslu, o bivšoj, o praznom stanu. Samo kolutovi, brojevi, boje. I to je bilo dovoljno. Nisam postao kockar — nikad nisam uplatio više nego što sam mogao priuštiti da izgubim. Ali sam postao svjestan toga da mi je potreban bijeg, samo sam ga trebao pronaći na sigurniji način. Počeo sam šetati više, čitati knjige koje sam godinama ignorirao, čak sam se javio starom prijatelju s kojim se nisam čuo godinama. Ali one večeri kad bi me tjeskoba stisnula, ponekad bih se ipak vratio laptopu. I to je bilo u redu.

Na kraju, gledajući unatrag, ne mogu reći da mi je to iskustvo promijenilo život. Nije me obogatilo, nije me uništilo. Bilo je to samo jedno poglavlje u kojem sam naučio da je bijeg ponekad potreban, ali da ga treba znati kontrolirati. Ono što me najviše nasmijalo jest pomisao da sam se smijao sam sebi dok sam klikao po virtualnim kolutovima — i da mi je to pomoglo da preživim jedno od najgorih razdoblja. Danas više ne igram tako često. Ponekad se samo sjetim tih večeri i osmjehnem se. I dalje mislim da je smiješno kako nas male, nestvarne stvari mogu izvući iz stvarnih problema — barem na kratko. A ponekad je kratko sasvim dovoljno.

[Auteur]

Messages