[ruii022]

Sjedim sam u malom stanu na Trešnjevci, vani pada kiša, a ja gledam u prazan ekran laptopa. Posao mi je otišao u vjetar prije tri mjeseca, cura me ostavila jer sam postao previše mrtav unutra, a prijatelji su se nekako razbježali svatko na svoju stranu. Znao sam da postoji vavada kazino , čuo sam ljudi kako pričaju po kafićima, ali nikad me nije zanimalo. Bio sam tip koji je uvijek govorio da je to bacanje para. A onda je došla ta jedna noć kad više nisam mogao slušati tišinu u sobi. Otvorio sam stranicu čisto da nešto radim, da ne mislim na stanje na računu i na to koliko je život postao siv.

Prvih pola sata bilo je čisto lutanje. Kliknuo sam na slotove, nisam znao ni kako se okreću ni što znače one silne ikone. Ubacio sam dvadeset eura, ono što mi je ostalo od zadnje isplate, i rekao sam si da ću to potrošiti i zatvoriti. Prvih desetak okretaja prošlo je bez ičega, samo prazni koluti i ona tupa muzika koja ti ide na živce. Osjećao sam se glupo. Pitao sam se što ja uopće radim ovdje, u pol mraku, dok susjedi spavaju. Ali nisam zatvorio. Ostao sam. Nastavio sam pritiskati onu tipku kao da me nešto vuče, iako mi je mozak govorio da prekinem.

Onda se nešto promijenilo. Nije bilo nikakvog velikog praska, nikakvog jackpota o kojem ljudi sanjaju. Bila je to serija malih dobitaka koji su se počeli nizati. Prvo pet eura, pa dvanaest, pa pedeset. Srce mi je počelo lupati brže. Nisam više gledao u prazno, nego sam se nagnuo prema ekranu kao da ću nešto propustiti. Ponovno sam pomislio na vavada kazino i na to kako sam ga cijeli život izbjegavao, a sad mi je jedina svjetla točka u danu. Smiješno je kako se čovjek promijeni kad ga pritisne samoća. Nisam igrao zbog novca, nego zbog toga što me svaki novi okretaj tjerao da ne razmišljam o stvarima koje bole.

Oko dva ujutro dogodilo se ono što ni u ludilu nisam očekivao. Nisam pratio ni linije ni simbole, samo sam gledao kako se brojevi na saldu penju. Došao sam do četiristo eura. Ruke su mi se tresle. Ustao sam, otišao do frižidera, popio gutljaj vode i vratio se. Rekao sam si da ću igrati još deset minuta i onda prestati. Naravno, nisam prestao. Ali nisam ni izgubio. Čudno je to kako te sreća drži kad si na dnu, kao da ti život šalje mali znak da nisi potpuno zaboravljen.

U tim trenucima počeo sam razmišljati o svemu što me dovelo ovdje. O ocu koji me cijeli život učio da nikad ne kockam. O majci koja bi plakala da zna gdje sam. O bivšoj curi koja mi je rekla da sam izgubljen. I znao sam da je u pravu. Bio sam izgubljen. Ali ta igra, ti koluti koji su se vrtjeli, dali su mi nešto što mi nitko drugi nije mogao dati u tom trenutku. Nisu mi dali nadu u bolje sutra, dali su mi predah od sadašnjosti. I to je bilo dovoljno.

Negdje oko četiri ujutro došao sam do sedamsto eura. Nisam mogao vjerovati. Počeo sam se smijati sam u praznoj sobi, glasno, gotovo histerično. Susjeda je vjerojatno mislila da sam poludio. Možda i jesam. Podigao sam novac, prebacio ga na račun i zatvorio laptop. Nisam htio riskirati da sve izgubim u jednom potezu. Znao sam da bi me to dokrajčilo. Legao sam u krevet, ali nisam mogao spavati. Gledao sam u strop i osjećao nešto što dugo nisam osjetio. Nije bila sreća, nego olakšanje. Kao da mi je netko skinuo teret s ramena, makar na nekoliko sati.

Ujutro sam otišao u pekaru, kupio svježe pecivo i kavu. Nisam to napravio mjesecima. Sjeo sam na klupu ispred zgrade, jeo i gledao ljude kako idu na posao. Nisam imao posao, ali sam imao sedamsto eura i čudan osjećaj da ću nekako izgurati. Nisam odmah potrčao natrag na stranicu. Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam ponovno otvorio vavada kazino. Ovaj put s drugačijim pristupom. Rekao sam si da ću igrati samo dok se dobro zabavljam, a čim osjetim da me vuče previše, prestat ću.

I tako je i bilo. Ponekad bih ubacio deset eura, ponekad pedeset. Nikad više nisam doživio onakvu noć, ali nisam ni izgubio sve. Naučio sam držati granicu. Naučio sam da je igra bijeg, ali da bijeg ne mora biti tragičan ako znaš kad se vratiti kući. Novac koji sam osvojio pomogao mi je da prebrodim najgori period. Nisam postao bogataš, nisam riješio sve probleme, ali sam shvatio da vrijednost nije u iznosu nego u tome što ti taj trenutak da snage da nastaviš dalje.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, našao sam novi posao. Još uvijek živim sam, još uvijek me ponekad uhvati tuga, ali više ne bježim od nje na isti način. Ponekad se sjetim te kišne noći i one tišine koja me skoro slomila. Sjetim se kako sam otvorio stranicu samo da ne budem sam, i kako mi je to nekako pomoglo da preguram do jutra. Ne mogu reći da je kockanje rješenje. Nije. Ali u tom trenutku, kad mi je sve izgledalo beznadno, vavada kazino mi je dao ono što mi nitko drugi nije mogao – nekoliko sati mira i osjećaj da možda ipak vrijedim nešto. I za to ću uvijek biti zahvalan, koliko god to čudno zvučalo.

[Auteur]

Messages