[ruii022]

Probudio sam se u pola tri noći. Hladan znoj, lupanje srca, ona ista tjeskoba koja me već mjesecima drži budnog. Žena mi mirno spava pored mene, a ja gledam u strop i brojim pukotine na žbuki. Osamnaest ih je. Znam jer sam ih prebrojavao stotinu puta. Tada sam posegnuo za telefonom i upisao u pretraživač ono što sam već znao napamet— vavada zrcalo. Prvi put te noći, ali ne i posljednji.

Nisam neki kockar. Zapravo, do prije tri godine nisam znao ni kako slotovi izgledaju. Radim u građevini, vozim bager, pijem kavu s dečkima na gradilištu i pričamo o nogometu. Običan život, obični problemi. Ali onda je stigla ona siva pošiljka na kućnu adresu—sudski poziv zbog duga starog pet godina, koji sam potpuno zaboravio. Brat mi je posudio lovu za auto, nisam vratio, on je podigao tužbu. I odjednom, sve što sam gradio petnaest godina—kuća, auto, malo ušteđevine—visi o koncu.

Prve noći nakon što sam saznao za ovrhu, nisam mogao disati. Hodao sam po dnevnoj sobi kao zatvorenik u svojoj vlastitoj koži. I tada sam slučajno naletio na neki forum gdje su ljudi pisali o online igrama. Netko je spomenuo kako je dobio par stotina eura i riješio račun za struju. Zvučalo je glupo, ali u tom trenutku—kad ti se čini da nema izlaza—čak i najgluplja nada izgleda kao spas. Upisao sam vavada zrcalo i otvorio stranicu.

Prvo što sam vidio bile su one svjetlucave boje, vrtuljci s voćem, neka djevojka koja se smiješila s bannera. Kliknuo sam na prvi slot—nešto s egipatskim simbolima. Bezveze, mislio sam, ubacit ću 20 kuna samo da vidim kako to izgleda. I vrtim. Ništa. Opet ništa. Treći put—pogodak. Samo 150 kuna, ali meni je to bilo kao da sam dobio na lutriji. Smijao sam se sam sebi u 4 ujutro, a žena se okrenula na krevetu i promrmljala nešto neshvatljivo.

Tako je počelo. Nije to bila strast prema igri, nije bila želja za bogatstvom. To je bilo bježanje. Svaki put kad bih pomislio na ovrhu, na bratovljevo hladno lice, na to da možda izgubim krov nad glavom—uzeo bih telefon, našao vavada zrcalo i ugasio mozak. Slušalice u uši, glasna muzika, i samo vrtim one kolutove. Satima. Zaboravio bih na ručak, na obaveze, na pozive šefa. Jednom sam zakasnio na gradilište dva sata jer sam « još jednu ruku » odigrao. Kolega Marko me pogledao čudno, rekao da mi oči izgledaju kao da nisam spavao tjedan dana. Nisam mu rekao istinu.

Ali ono što me držalo nisu bili dobici—iskreno, gubio sam više nego što sam dobivao. Držao me osjećaj da u tom trenutku, dok svjetla trepere i brojevi se vrte, ne postoji ovrha, ne postoji sud, ne postoji brat koji me tužio. Postoji samo ja i vrtuljak. I ta iluzija kontrole—jer ja biram kad ću stisnuti gumb. U životu nemam kontrolu, ali tamo—tamo sam ja gazda.

Najluđe je bilo one subote kad je žena otišla kod svoje sestre, a ja sam ostao sam. Uzeo sam 300 kuna koje sam planirao za registraciju auta, sjeo za stol, otvorio vavada zrcalo i rekao sebi: « Ovo je zadnji put. Ili ću nešto dobiti ili odustajem zauvijek. » Vrtio sam jednu igru s vatrom i zmajevima, neku koja mi nikad nije donijela ništa. I odjednom—crni ekran, pa zlatni natpis, pa brojke koje su rasle kao luda. 300 kuna pretvorilo se u 1200. Nisam vjerovao. Stisnuo sam isplatu odmah, bez razmišljanja. I sjeo na stolicu, drhteći, smijući se i plačući u isto vrijeme.

Taj novac nije riješio moje probleme. Ovrha je i dalje stajala. Brat i dalje nije pričao sa mnom. Ali taj trenutak—kad sam vidio da ipak postoji neka čudna sila koja mi može dati mali znak—promijenio je nešto u meni. Shvatio sam da ne igram zbog novca. Igram zato što mi treba vjetar u leđa, čak i ako je taj vjetar iluzija.

Tjedan dana kasnije, nazvao sam brata. Prvi put nakon pola godine. Nisam mu rekao za vrtuljke i slota. Rekao sam: « Daj mi još mjesec dana, naći ću način. » A on je, začudo, pristao. Ne znam zašto. Možda je i on umoran od svega.

Sad, kad osjetim da mi tjeskoba ponovno dolazi, ponekad upalim vavada zrcalo. Ali više ne bježim satima. Odigram deset, petnaest minuta, osjetim onaj stari adrenalin, i ugasim. Znam da je to krpica za rupu na brodu, ali nekad i krpica može kupiti vrijeme. A vrijeme, eto, ponekad donese rješenja koja ne možeš predvidjeti.

Ovu priču ne pričam često. Nije mi ponosna. Ali kad netko pita kako sam preživio najgori period života—kažem: našao sam mjesto gdje mogu na trenutak zaboraviti. I da, to mjesto se zove online casino. Nije herojski, nije mudro, ali je iskreno. Sad idem dalje. Autu treba registracija, a ja imam 200 kuna u džepu i osjećaj da barem danas dišem malo lakše. I to je, vjeruj mi, više nego što sam imao prije tri mjeseca.

[Auteur]

Messages